Masakr u Gospiću

44°32′45″N 15°22′30″E / 44.54583°N 15.37500°E / 44.54583; 15.37500Datum17.-25. X 1991.MetaSrbiVrsta napadastrijeljanje zarobljenikaMrtvih100-120PočiniteljiZbor narodne garde, hrvatske paravojne formacije

Pokolj u Gospiću odnosi se na ubojstvo između 100–120 civila u Gospiću, Hrvatskoj, tijekom jeseni 1991., dok je trajao Rat u Hrvatskoj. Većina žrtava bili su Srbi koji su uhićeni u Gospiću i obližnjem Karlobagu. Većina je uhićena 16.–17.10. Nekoliko zarobljenika odvedeno je u baraku Perušić i smaknuto u Lipovoj Glavici, u blizini grada, dok su ostali strijeljani na području Pazarišta. Ubojstva je naredio tajnik ličkog kriznog stožera, Tihomir Orešković, i zapovjednik 118. brigade Zbora narodne garde, pukovnik Mirko Norac.

Ubojstva su stekla pozornost javnosti 1997., kada je bivši pripadnik paravojske Jesenje kiše progovorio o ratnim zločinima u Gospiću u intervjuu za Feral Tribune. 2000. pokrenuta je službena istraga o ovom slučaju, nakon što su tri bivša pripadnika hrvatske tajne službe i vojne policije kontaktirali Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ovim ubojstvima. MKSJ je započeo istragu, ali je na zamolbu Zagreba predmet proslijedio hrvatskom pravosuđu. Petero osoba, među njima i Orešković i Norac, je uhićeno 2001. te odvedeno na sud. Orešković, Norac i Stjepan Grandić su u presudama osuđeni na 14, 12 i 10 godina zatvora 2004.

Uvod

Glavni članak: Rat u Hrvatskoj

Sredinom 1990., započeta je pobuna protiv hrvatskih vlasti u dijelovima Hrvatske gdje su Srbi u Hrvatskoj činili većinu, među njima i u dijelovima Like, u blizini Gospića, koji je također imao značajno srpsko stanovništvo.^[1] Područja su kasnije prozvana SAO Krajina i, nakon objave namjere da žele integraciju sa Srbijom, Vlada Hrvatske ih je nazvala pobunjenim regijama.^[2] Do ožujka 1991., sukob je polako eskalirao u Rat u Hrvatskoj.^[3] U lipnju 1991., Hrvatska je proglasila neovisnost dok se Jugoslavija raspala.^[4] Uslijedio je tromjesečni moratorij na tu odluku,^[5] nakon čega je neovisnost stupilo na snagu 8.10.^[6]

JNA je sve više podupirala SAO Krajinu a kako je Hrvatska policija bila nedovoljno opremljena da se nosi sa situacijom, osnovan je Zbor narodne garde (ZNG) u svibnju 1991.^[7] Razvoj hrvatske vojske otežao je UN-ov embargo na oružje u rujnu 1991.^[8] dok se vojni sukob nastavio širiti—bitka za Vukovar započela je 26.8.^[9] Do kraja kolovoza, borbe su se intenzivirale i po Lici, a među njima je bila i bitka za Gospić u rujnu 1991.^[10] Iako su Gospić kontrolirale hrvatske snage, srpske snage su bombardirale grad i nakon bitke.^[11] Borbe su dovele do teške štete grada i bijega stanovnika, te je samo oko 3.000 mještana ostalo u Gospiću.^[12] Prije rata, Gospić je imao oko 8.000 stanovnika, od čega oko 3.000 Srba.^[13] Mnogi su Srbi pobjegli iz grada, ali su hrvatske vlasti javno pozvale da ostanu putem televizije i radio stanica.^[14]

Kako su se mještani počeli vraćati domovima u rujnu, šef policije Gospića, Ivan Dasović, predložio je sastavljanje popisa srpskih povratnika,^[15] navodno radi sigurnosnih razloga.^[14] Ante Karić, predsjednik ličkog kriznog stožera, tvrdi da se Dasović bojao da bi ti srpski povratnici mogli stvoriti petu kolonu, koja bi umanjila obranu grada. Karić se navodno usprotivio tom potezu,^[15] ali je popis svjedeno sastavljen 10.10. Sličan popis srpskih povratnika sastavljen je i u obližnjem Karlobagu 18.10.^[16]

Policija Gospić bila je podređena Ličkom kriznom stožeru prema odredbi ministra obrane Ivana Vekića^[17] kao i 118. brigada ZNG-a i vojna policija u Gospiću. ^[16] Paravojna formacija "Jesenje kiše", koja je navodno kontrolirao Tomislav Merčep, poslana je u Gospić u rujnu; ova jedinica je bila formalno podređena MUP-u.^[13]

Ubojstva

Tajnik Ličkog kriznog stožera, Tihomir Orešković, i zapovjednik 118. brigade, pukovnik Mirko Norac, sazvali su sastanak svojih podređenih te naredili uhićenja srpskih civila, zatočenje u baraci Perušić te ubojstva. Izvori se ne slažu oko točnog datuma sastanka. Dasović tvrdi da se sastanak odigrao 15.10.,^[18] oko 9:00  sati navečer, te da je bio tamo sa drugim činovnicima.^[17] Drugi izvori, a među njima su i svjedoci na suđenju, ukazuju da se sastanak odigrao 16. ili 17.10. Sudovi koji su se bavili ovim predmetom, a među njima je i Vrhovni sud Hrvatske, su utvrdili da se sastanak odigrao 17.10. te da su Orešković i Norac naredili podređenima egzekuciju civila na temelju pripremljenog popisa.^[16] Pokolj u Širokoj Kuli, koji su izvršile srpske paravojne formacije 13.10.,^[19] je uzet kao izgovor za tu egzekuciju.^[14]

Većina uhićenja odigrala se 16.–17.10., u Gospiću i Karlobagu.^[16] Civili, osobito Srbi, su odvedeni od naoružanih ljudi. Dva dana kasnije, mještani Gospića svjedočili su kako se neki civili ukrcavaju na jedanaest vojnih kamiona na gradskom trgu za stoku, te da im se od tada gubi svaki trag.^[14] Najmanje deset civila ubijeno je kod Žitnika u okolici Gospića znanom kao Pazarište, 17.10. Ubojstva su nastavljena kod Lipove Glavice u blizini Perušića 18.10.,^[20] gdje je između 39 i 40 osoba smaknuto strijeljanjem nakon što su bili zatočeni u barakama Perušića, u kojoj je tada prebivala 118. brigada. Tri dodatna srpska civila su uhićena u Gospiću i Karlobagu 25.10. Također su strijeljana te su im tijela pronađena u okolici Ravnog Dabra 3.12.^[16]

Odjek

Pokolj u Gospiću se smatra najtežim zločinom kojeg je počinila hrvatska strana tijekom Rata u Hrvatskoj.^[21] Izvori se ne slažu oko ukupnog broja žrtava, ali procjene sežu od 100^[22] do 120 ubijenih.^[14] Službene brojke navode da je ukupno 123 osoba nestalo u okolici Gospića 1991.–95.^[23]

Deset leševa bačeno je u septičku jamu te prekriveno slojevima gline i šljunka u Gospiću, te su ih kasnije otkrili istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u svibnju 2000., što je izazvalo prigovore gradonačelnika Gospića i ulične prosvjede hrvatskih veterana.^[14] 24 dodatna leša su zapaljena i bačena u okolici Duge Njive, selu istočno od Perušića, ali ih je pronašla 6. brigada JNA 25.12. 1991., te ih prekopala u Debelom Brdu, 15km od Udbine. Osamnaest je zakopano u masovnoj grobnici dok je šestero pokopana pojedinačno, ali su iskopani od porodice te pokopani u groblju. Leševi su iskopani u prosincu 2000. kao dio kriminalnog istraživanja.^[24][16] Domovi žrtava su opljačkani odmah nakon egzekucija od Jesenjih kiša. 1992., nekoliko pripadnika te jedinice je uhićeno od hrvatskih vlasti, ali kasnije oslobođeno bez optužbi.^[13]

U rujnu 1997., hrvatske novine Feral Tribune objavio je opsežno svjedočenje Miroslava Bajramovića, bivšeg pripadnika Jesenjih kiša, koji je tvrdio da je sudjelovao u pokolju. U intervjuu, Bajramović je izjavio da je jedinica dobila zadatak etnički očistiti Gospić. Također je tvrdio da im je povremeno zapovijedao Tomislav Merčep, koji je htio "terminirati" zarobljenike, a da je Vekić toga bio potpuno svjestan. Bajramović i trojica drugih pripadnika jedinice je uhićeno nakon intervjua, dok je Vekić osporavao Bajramovićeve tvrdnje. Ipak, MKSJ je zatražio informacije od njih četvero.^[13] Do 1998., dvojica službenika hrvatske obavještajne službe i jedan službenik vojne policije, Milan Levar, Zdenko Bando i Zdenko Ropac, su kontaktirali MKSJ i ponudili informacije o tom događaju. Levar, koji je kasnije ubijen, je bio osobito važan svjedok jer je tvrdio da je svjedočio o ubojstvu 50 osoba u Gospiću.^[12]

Ranko Marijan, ministar pravde nove vlade, kritizirao je svoje prethodnike i policiju zbog oklijevanja istraživanja tog slučaja.^[14] Levar je poginuo u eksploziji automobila 30.8. 2000.^[25] Zbog istraživanja ubojstva u Gospiću, sedmero aktivnih i petero umirovljenih hrvatskih generala objavili su javno pismo kojim su kritizirali vladu Ivice Račana. Zbog takvog uplitanja vojske u politiku, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je umirovio sedmero aktivnih generala.^[26] Među njima je bio i Norac.^[27]

Predmet Orešković i drugi

U veljači 2001., izdati su uhidbeni nalozi za Oreškovića, Norca, Stjepana Grandića, Ivicu Rožića i Milana Čanića. Norac je dva tjedna izbjegavao uhićenje, uvjeren da ga vlasti žele poslati MKSJ-u. Rodbina optuženih pokušala je spriječiti uhićenje tako da su opkolili policijska kola u Gospiću. Opozicija, koja je tvrdila da se istraživanjem i ratnih zločina na hrvatskoj strani "baca ljaga na Domovinski rat", je kulminirala prosvjedom od oko 150.000 ljudi u Splitu 11.2. Prosvjedi su ponovljeni i u Zagrebu, gdje se okupilo 13.000 prosvjednika. Norac se predao 21.2.^[28] nakon što je hrvatska vlada dala obećanje da će mu se suditi u Hrvatskoj, a ne u MKSJ-u.^[29][30][31]

Službena optužnica podignuta je 5.3., te je optužila petoricu za ubojstvo 50 civila u Gospiću. Suđenje je počelo u Županijskom sudu u Rijeci, te uključivala 120 svjedoka, 18 preživjelih koji su svjedočili u Beogradu, i dvojica Hrvata koji su pobjegli u Njemačku od strah za sigurnost.^[32] U ožujku 2003., sud je proglasio optužene krivima; Orešković je dobio 15 godina zatvora, Norac 12 godina, Grandić 10 godina.^[16] Rožić i Čanić su oslobođeni zbog manjka dokaza.^[23] Predmet je na kraju završio sve do Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2004., koji je potvrdio presudu Županijskog suda.^[16] Analiza BBC Newsa je navodila da je suđenje pokazalo volju Vlade Hrvatske da se suoči sa ratnim zločinima koje su počinili nacionalisti, nakon "dugog razdoblja tišine".^[33]

Do danas, Merčep je na sudu zbog zapovjedne odgovornosti ubojstva u Pakračkoj Poljani.^[34]

Bilješke

Reference

Knjige

Vijesti

Ostali izvori