Mate Parlov

Mate Parlov

Osobni podaci
Pravo ime i prezime Mate Parlov
Težinska kategorija poluteška
Državljanstvo hrvatsko
Mjesto rođenja Split, NR Hrvatska, FNR Jugoslavija
Mjesto smrti Pula, Hrvatska
Stil ljevoruki
Visina 188 cm
Boksačke statistike
Profesionalne
Ukupno borba 29
Pobjeda 24
Pobjeda prekidom 12
Poraza 3
Neriješenih 2
Amaterske
Ukupno borba 310
Poraza 13
Naslov prvaka olimpijski prvak 1972.
svjetski 1974.
europski 1971. u Madridu
europski 1973. u Beogradu)
5 puta balkanski prvak (1971.-1974.)
8 puta prvak SFRJ (1967.-1974.)
Nagrade i dostignuća
Osvojene medalje
Muški boks
Natjecatelj za Šablon:Country data J Jugoslaviju
Olimpijske igre
Zlato München 1972. poluteška
Svjetska prvenstva
Zlato Havana 1974. poluteška
Europsko amatersko prvenstvo
Zlato Madrid 1971. poluteška
Zlato Beograd 1973. poluteška
Srebro Bukurešt 1969. srednja

Mate Parlov (Split, 16. studenoga 1948. – Pula, 29. srpnja 2008.), jugoslavenski boksač. U profesionalnoj karijeri osvojio je 1976. godine naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u 1978. Osvajač je zlatnog olimpijskog odličja za Jugoslaviju. Po općoj procjeni Parlov je bio najbolji jugoslavenski boksač svih vremena i već je za života proglašen najboljim sportašem 20. stoljeća.

Rodio se u Splitu, a podrijetlom je bio iz sela Ričice blizu Imotskog.

Profesionalna karijera

Parlov je započeo profesionalnu karijeru 1974. a naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji osvojio je 1976. godine.

Godine 1976. suočio se s budućim svjetskim prvakom Matthewom Saadom Muhammadom. U njihovoj prvoj borbi, koja se zbila u Milanu, poražen je u osmoj rundi. U ponovnoj borbi s Muhammadom nakon desete runde rezultat je proglašen neriješenim.

Osvojio je naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji 1978. Izgubio je naslov prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u porazom od Marvina Johnsona nokautom u desetoj rundi (Italija, 2. prosinca 1978.). Kao profesionalac imao je 29 borbi: 24 pobjede, 3 poraza i 2 neriješene borbe.

Amaterska karijera

U amaterskoj karijeri imao je ukupno 310 mečeva uz samo 13 poraza. Tijekom svoje amaterske karijere, Parlov je bio osam puta prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji (1967-1974), pet puta prvak Balkana (1971-1974), dvaput prvak Europe (1971. u Madridu, te 1973. u Beogradu) te svjetski amaterski prvak na prvom svjetskom prvenstvu održanom 1974. godine u Havani, Kuba. Osvojio je dvaput nagradu Zlatne rukavice, 1967. i 1969. Sudjelovao je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. gdje je osvojio zlatno odličje u poluteškoj kategoriji.

Nakon boksanja

Njegov posljednji dodir s boksom bio je na Olimpijskim igrama 1984. gdje je imao ulogu jugoslavenskog trenera. Na tim su olimpijskim igrama jugoslavenski boksači postigli svoje najbolje rezultate ikada: jedno zlato, jedno srebro i dvije bronce.

Nakon završetka svoje aktivne boksačke karijere živio je u Fažani pokraj Pule, daleko od sporta i javnog života. Vodio je vlastiti kafić u Puli. Povremeno se pojavljivao na hrvatskoj nacionalnoj televiziji kao gost komentator tijekom borbi Željka Mavrovića i Stipe Drviša.

U ožujku 2008. dijagnosticiran mu je rak pluća. Pet mjeseci kasnije, 29. srpnja 2008., umro je na putu prema bolnici u Puli gdje je živio nakon završetka boksačke karijere. Mate Parlov pokopan je 31. srpnja 2008. na Gradskom groblju u Puli.

Nagrade

  • Zlatne rukavice 1967. i 1969.
  • Hrvatski sportaš 20. stoljeća [1]

Njemu u čast se dvorana u Puli zove Dom sportova "Mate Parlov".

Zanimljivosti

U kasnim 1990-ima Parlov je priznao svoju tajnu strast - čitanje poezije. U intervjuu tjednom časopisu Nedjeljnoj Dalmaciji rekao je kako je na njega jako utjecao stariji brat koji je bio profesor hrvatskog jezika. Stoga se čak prije vrlo važnih borbi (otprilike sat vremena prije borbe), Mate Parlov psihološki pripremao za borbu čitanjem hrvatske poezije.

Obožavao je vještine Dragutina Šurbeka.[2]

Jedna zanimljiva zgoda kaže da je jednom prilikom pred sam početak meča saznao da tadašnja JRT nema novaca za prijenos, a Mate je tada kao zaista veliki čovjek i sportaš samo upitao koliko to košta i ispisao ček na traženi iznos.

Vidi još

  • Zoran Ćirković

Izvori

  1. (sl) RTV Slovenia Umrl boksarski šampion Mate Parlov
  2. Slobodna Dalmacija Intervju s Mate Parlovom, 3. siječnja 2000.

Eksterni linkovi

  • (en) Olympiad Medal Results for 1972: Boxing 75-81kg (light-heavyweight) Men
  • (en) Professional boxing record for Mate Parlov Arhivirano 2012-06-14 na Wayback Machine-u s Boxreca
  • Odlazak legende Arhivirano 2014-08-13 na Wayback Machine-u Umro najveći hrvatski boksač Mate Parlov, 30. srpnja 2008.
Prethodnik: Prvak u poluteškoj kategoriji po WBC-u
7. siječnja 1978. - 2. prosinca 1978.
Nasljednik:
Miguel Angel Cuello Marvin Johnson
  • p
  • r
  • u
Sportaši godine Sportskih novosti
Sportaš
godine


1960. Perušić
1970. Skansi
1980. Ćosić
1990. Kukoč
2000. Pešalov
2010. Kostelić


1961. Jovanović
1971. Parlov
1981. Šurbek
1991. Kukoč
2001. Ivanišević
2011. Kostelić

1952. VK Gusar
1962. Pilić/Jovanović
1972. Parlov
1982. Ljubek
1992. Ivanišević
2002. Kostelić
2012. Cernogoraz

1953. Vlašić
1963. Gjergja
1973. Parlov
1983. Šurbek
1993. Ivanišević
2003. Kostelić
2013. Mandžukić

1954. Dolinar
1964. Pilić
1974. Sušanj
1984. Lisjak
1994. Ivanišević
2004. Draganja
2014. Čilić

1955. Vukas
1965. Depolo
1975. Stipančić
1985. Petrović
1995. Mavrović
2005. Ljubičić
2015. Rakitić

1956. Račić
1966. Bilić
1976. Ljubek
1986. Petrović
1996. Ivanišević
2006. Ljubičić
2016. Martin

1957. Kačić
1967. Pilić
1977. Alebić
1987. Šabjan
1997. Mavrović
2007. Balić
2017. Srbić

1958. Murat
1968. Šurbek
1978. Janić
1988. Primorac
1998. Šuker
2008. Ude

1959. Smoljanović
1969. Šurbek
1979. Šurbek
1989. Kukoč
1999. Kožulj
2009. Kostelić

Sportašica
godine


1960. Kokeza
1970. Meglaj
1980. Krištof
1990. Petrović
2000. Kostelić
2010. Vlašić


1961. Zeier
1971. Nikolić
1981. Dubravčić
1991. Nakić
2001. Kostelić
2011. Vlašić

1952. Babović
1962. Šikovec
1972. Nikolić
1982. Perman
1992. Perman
2002. Kostelić
2012. Perković

1953. Babović
1963. Šikovec
1973. Torti
1983. Šašak
1993. Skoko
2003. Kostelić
2013. Perković

1954. Ligorio
1964. Vučković
1974. Pavličić
1984. Batinić
1994. Majoli
2004. Vlašić
2014. Perković

1955. Babović
1965. Petnjarić
1975. Batinić
1985. Perman
1995. Majoli
2005. Kostelić
2015. Perković

1956. Jeričević
1966. Petnjarić
1976. Krištof
1986. Šekarić
1996. Majoli
2006. Kostelić
2016. Perković

1957. Vučković
1967. Resler
1977. Pavličić
1987. Šekarić
1997. Majoli
2007. Vlašić
2017. Perković

1958. Zeier
1968. Bjedov
1978. Galošević
1988. Šekarić
1998. Kostelić
2008. Vlašić

1959. Zoković
1969. Boban
1979. Dubravčić
1989. Šekarić
1999. Kostelić
2009. Vlašić

Muška ekipa
godine

1990. KK Split
2000. Osmerac *
2010. Vaterpolo *

1991. KK Split
2001. Nogomet *
2011. Vaterpolo *

1992. Košarka *
2002. Dvojac “bez” *
2012. Vaterpolo *

1993. RK Zagreb
2003. Rukomet *
2013. Četverac "par" *

1994. Dvojac “sa” *
2004. Rukomet * 2014. Četverac "par" *

1995. Rukomet *
2005. Tenis * 2015. Četverac "par" *

1996. Rukomet *
2006. VK Jug 2016. Četverac "par" *

1997. Nogomet *
2007. Vaterpolo * 2017. Vaterpolo *

1998. Nogomet *
2008. Nogomet *

1999. Vaterpolo *
2009. Rukomet *

Ženska ekipa
godine

1990. ŽKK Jedinstvo
2000. Odbojka *
2010. ŽKK Gospić CO

1991. ŽOK Mladost
2001. Košarka *
2011. Košarka *

1992. Kuglanje *
2002. ŽRK Podravka
2012. Rukomet *

1993. Rukomet *
2003. Stolni tenis *
2013. Karate *

1994. ŽOK Mladost
2004. Samostrel *
2014. Samostrel *

1995. Odbojka *
2005. Stolni tenis * 2015. Karate *

1996. ŽRK Podravka
2006. ŽRK Podravka
2016. Stolni tenis *

1997. Odbojka *
2007. Himalajska eksp. 2017. Samostrel *

1998 ŽOK Dubrovnik
2008. Stolni tenis *

1999. Odbojka *
2009. Himalajska eksp.

* - reprezentacija
Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 95154440179935342358
  • CONOR.SI: 244342627