Predrag Matvejević

Predrag Matvejević
Predrag Matvejević na Subverziv festivalu
Rođenje(1932-10-07)7. 10. 1932.
Mostar, Kraljevina Jugoslavija
Smrt2. 2. 2017. (dob: 84)
Zagreb, Hrvatska
Državljanstvohrvatsko, talijansko
Alma materSveučilište u Zagrebu
Univerzitet u Parizu
Zanimanjepublicist, književni teoretičar, esejist

Predrag Matvejević (Mostar, 7. oktobra 1932. – Zagreb, 2. februara 2017.), hrvatski i talijanski književnik.

Biografija

Matvejević je rođen u Mostaru 1932. od oca Rusa, suca u komunističkoj Jugoslaviji od 1945. godine, i majke Hrvatice iz BiH.[1] Nakon školovanja u rodnom Mostaru započeo je studij romanistike u Sarajevu koji je završio u Zagrebu. Godine 1967. doktorirao je na sveučilištu Sorbonni u Parizu disertacijom o angažiranu i prigodnom pjesništvu. Habilitirao je također u Francuskoj.

Desetljećima je do 1991. godine predavao francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 1991. do 1994. slavensku književnost na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne), a od 1994. do 2007. srpsku i hrvatsku književnost i srpskohrvatski jezik na Rimskom sveučilištu La Sapienza, gdje se uspješno zalagao da se taj studijski smjer ne ugasi.[2]

Matvejević je primio počasni doktorat u Francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova, Trst), a dodijeljen mu je i počasni doktorat na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u istočnom Mostaru.[3] Od 2002. bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH).

Matvejević je najprevođeniji hrvatski autor u svijetu. Njegov Mediteranski brevijar preveden je na dvadesetak jezika (samo u Italiji prodan je u više od 300.000 primjeraka),[4] a Druga Venecija na desetak. Matvejevićevu publicističku knjigu Jugoslavenstvo danas objavio je beogradski BIGZ 1984. kao džepno izdanje u 30.000 primjeraka.

Naslovnica časopisa Hrvatskog društva pisaca Književna republika, trobroj 4-6 (2013) u kojem su objavljeni referati sa skupa posvećeni 80. rođendanu Predraga Matvejevića

Bio je doživotni počasni potpredsjednik Međunarodnoga PEN-a sa sjedištem u Londonu, predsjednik Znanstvenoga vijeća Mediteranskoga laboratorija u Napulju i savjetnik za politiku spram Sredozemlja Europskog povjerenstva.

Zajedno s profesorima Miloradom Pupovcem i Žarkom Puhovskim te generalom Kočom Popovićem, osnovao je 1989. Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), prvu neovisnu prokomunističku političku asocijaciju u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koja je prethodila osnutku nacionalnih stranaka (HSLS, HDZ). Bio je član Vijeća Socijalističke radničke partije (SRP) i Savjeta Novog Plamena.

U Zagrebu je 2005. osuđen na uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci uvjetno zbog klevete književnika Mile Pešorde objavljene u članku Naši talibani. Kaznu je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske.[5]

Nosilac je odlikovanja koje su mu dodijeli predsjednici Francuske (Legija časti), Hrvatske (Red Danice hrvatske), Slovenije, Španjolske i Italije. Dobitnik je 14 međunarodnih književnih nagrada.[6]

Bibliografija

  • Sartre (esej, Zagreb, 1965)
  • Razgovori s Krležom (Zagreb, 1969, 1971, 1974, 1978, 1982, Beograd, 1987, Zagreb, 2001)
  • Prema novom kulturnom stvaralaštvu (Zagreb, 1975, 1977)
  • Književnost i njezina društvena funkcija (Novi Sad, 1977)
  • Te vjetrenjače (Zagreb, 1977, 1978)
  • Jugoslavenstvo danas (Zagreb, 1982, Beograd, 1984)
  • Otvorena pisma (Beograd, 1985, 1986)
  • Mediteranski brevijar (Zagreb, 1987, 1990, 1991, 2002; Milano, 1991, Pariz 1992, Barcelona, 1992, Prag, 1992, Zürich, 1993, Amsterdam, 1994, Lisabon, 1995, Sarajevo, 1998, Atena, 1998, Los Angeles, 1999, Istanbul, 1999, Casablanca, 2000, Tel Aviv, 2001, Podgorica, 2002, Ljubljana, 2002, Cluj-Napoca, 2002, Helsinki, 2002, Skopje, 2002, Sejny-Warszawa, 2003, Tirana, 2003, Tokyo, 2003, Budimpešta, 2006, Kairo, 2007)
  • Istočni epistolar (hrvatskom nakladniku knjige pomogla je Fondacija Soros, Zagreb, 1994; Pariz, 1993, Rim, 1998)
  • Gospodari rata i mira (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, Split, 2000, 2001)
  • Druga Venecija (Zagreb, 2002; Split, 2005; Warszawa, 2002, Milano, 2003, Pariz, 2004)
  • Kruh naš (Zagreb, 2009) CROSBI 466987
Knjige objavljene prvotno na francuskom jeziku
  • Pour une poétique de l'événement (préface de J.-M. Palmier, Pariz, 1979, Bukurešt, 1980, Skopje, 1983.)
  • De la dissidence (Lausanne, 1996)
  • Le monde «ex» - Confessions (postface de Robet Bréchon, Pariz 1996, Milano, 1996, Zürich, 1996)
  • La Méditerranée et l'Europe - Leçons au College de France (Pariz, 1998, Milano, 1998)
  • Les Seigneurs de la guerre (sous la direction de P. Matvejevitch, Pariz, 1999, Milano, 1999, Prag, 2003)
  • L'Ile-Méditerranée (Pariz, 2000)
Knjige objavljene prvotno na talijanskom jeziku
  • Sarajevo (Milano, 1995)
  • Ex-Jugoslavia : diario di una guerra (Napulj, 1995)
  • Tra asilo ed esilio (intervista a cura di Danilo De Marco, Montereale, 1997)
  • Golfo di Venezia (Venecija, 1997)
  • Isolario Mediterraneo (Milano, 2000)
  • Sul Danubio (Rim, 2001)
  • Compendio d'irriverenza (a cura di Sergej Roić, Lugano, 2001)
  • Lo specchio del Mare mediterraneo (Lecce, 2002)
  • Un'Europa maledetta (Milano, 2005)

Počasti

Za svoj rad na širenju romanske kulture, Predrag Matvejević je nagrađen sljedećim odlikovanjima:

  •  Orden zvijezde talijanske solidarnosti (Italija), za širenje talijanske kulture (12. 1. 2007)[7]
  • Orden viteza umjetnosti i književnosti (Španjolska), za širenje španjolske kulture (12. 6. 2009)[8]
  • Orden oficira Legije časti (Francuska), za širenje francuske kulture (26. 9. 2014) [9]

Reference

  1. ↑ Službene stranice Predraga Matvejevića[mrtav link]
  2. ↑ Kordić, Snježana (2013). „Kozmopolit o jeziku”. Književna republika (Zagreb) 11 (4-6): 94. ISSN 1334-1057. OCLC 70236267. CROSBI 639043. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-10. Pristupljeno 19.4.2015.  (NSK). (CEEOL).
  3. ↑ Pleše, Mladen (20.2.2016). „Ugledni talijanski književnici predlažu Predraga Matvejevića za Nobelovu nagradu za književnost: Šezdesetak književnika potpisalo je i objavilo prijedlog”. Telegram (Zagreb). Pristupljeno 20.2.2016. 
  4. ↑ Devčić, Karmela (7.2.2017). „Dvije komemoracije za Predraga Matvejevića”. Zagreb: Jutarnji list. ISSN 1331-5692. Pristupljeno 8.2.2017. 
  5. ↑ Dežulović, Boris (7.2.2017). „Ostao Mile Pešorda”. Zagreb: N1 (televizija). Arhivirano iz originala na datum 2017-02-09. Pristupljeno 8.2.2017. 
  6. ↑ Predrag Matvejević biografija na talijanskom
  7. ↑ Commendatore dell'Ordine della Stella d'Italia (it)
  8. ↑ Boletín Oficial del Estado (es)
  9. ↑ Ambassade de France à Zagreb:Le professeur Predrag Matvejević Officier de la Légion d’honneur (fr)

Vanjske veze

Predrag Matvejević na Wikimedijinoj ostavi
  • p
  • r
  • u
Godišnje nagrade Vladimir Nazor za književnost
Za književnost

1959: Vesna Parun  • 1962: Petar Šegedin  • 1964: Dobriša Cesarić i Jure Kaštelan  • 1965: Ranko Marinković  • 1966: Jure Franičević-Pločar  • 1968: Slobodan Novak  • 1969: Krsto Špoljar  • 1970: Stanko Lasić i Antun Šoljan  • 1971: Oto Šolc  • 1972: Nikola Milićević i Svetozar Petrović  • 1973: Živko Jeličić  • 1974: Marin Franičević  • 1975: Vesna Krmpotić i Predrag Matvejević  • 1976: Zvane Črnja i Milivoj Solar  • 1978: Drago Kekanović i Milivoj Slaviček  • 1979: Ivan Katušić i Miroslav Slavko Mađer  • 1980: Tito Bilopavlović i Nikica Petrak  • 1981: Ivan Slamnig i Danijel Dragojević  • 1983: Zvonko Maković  • 1984: Luko Paljetak  • 1985: Nedjeljko Fabrio i Zvonimir Majdak  • 1986: Viktor Žmegač  • 1987: Nusret Idrizović i Augustin Stipčević  • 1988: Branimir Bošnjak  • 1989: Zvonko Mrkonjić  • 1990: Bruno Popović  • 1991: Željka Čorak  • 1992: Slavko Mihalić  • 1993: Sibila Petlevski  • 1994: Ivan Golub  • 1995: Ante Stamać  • 1996: Jozo Laušić  • 1997: Željko Knežević  • 1998: Jakša Fiamengo  • 1999: Goran Tribuson  • 2000: Stanko Andrić  • 2001: Drago Glamuzina  • 2002: Andriana Škunca  • 2003: Renato Baretić  • 2004: Luko Paljetak  • 2005: Delimir Rešicki  • 2006: Mate Ganza  • 2007: Mirko Kovač  • 2008: Anka Žagar  • 2009: Ivana Šojat-Kuči  • 2010: Nada Gašić  • 2011: Zoran Ferić  • 2012: Tatjana Gromača  • 2013: Milko Valent  • 2014: Josip Mlakić  • 2015: Delimir Rešicki  • 2016: Krešimir Nemec

Za životno djelo

1962: Miroslav Krleža  • 1967: Vjekoslav Kaleb i Dragutin Tadijanović  • 1968: Gustav Krklec i Dobriša Cesarić  • 1969: Vjekoslav Majer  • 1970: Nikola Šop  • 1971: Miroslav Feldman  • 1972: Šime Vučetić  • 1973: Novak Simić  • 1974: Marijan Matković  • 1975: Ranko Marinković  • 1976: Vladimir Popović  • 1977: Drago Ivanišević  • 1978: Joža Horvat  • 1979: Marin Franičević  • 1980: Josip Barković  • 1982: Vesna Parun  • 1983: Jure Franičević-Pločar  • 1984: Aleksandar Flaker i Jure Kaštelan  • 1985: Mirko Božić  • 1986: Vojin Jelić  • 1987: Živko Jeličić  • 1988: Ivan Slamnig  • 1989: Slobodan Novak  • 1990: Olinko Delorko  • 1991: Petar Šegedin  • 1992: Ivo Frangeš  • 1993: Srećko Diana  • 1994: Nikola Miličević  • 1995: Rajmund Kupareo  • 1996: Slavko Mihalić  • 1997: Ivan Kušan  • 1998: Miroslav Slavko Mađer  • 1999: Vesna Krmpotić  • 2000: Stanko Lasić  • 2001: Ivo Brešan  • 2002: Gajo Peleš  • 2003: Viktor Žmegač  • 2004: Josip Tabak  • 2005: Irena Vrkljan  • 2006: Miroslav Šicel  • 2007: Nedjeljko Fabrio  • 2008: Zvonimir Mrkonjić  • 2009: Milivoj Solar  • 2010: Ivan Aralica  • 2011: Nikica Petrak  • 2012: Luko Paljetak  • 2013: Tonko Maroević  • 2014: Zvonimir Majdak  • 2015: Pavao Pavličić  • 2016: Dubravko Jelčić

Normativna kontrola Uredi na Wikidati